Avazov novinar Goran Dakić podržava Karadžića, negira genocid, mrzi Sarajevo
Za Dnevni avaz više oko tri godine piše Goran Dakić, novinar i kolumnista iz Banjaluke. Njegova uloga nije isključivo dopisnička već mu se daje prostor za analize i opservacije kroz stalnu rubriku. A ko je Goran Dakić?!
Za početno upoznavanje sa njegovim stavovim može poslužiti tekst na portalu Frontal.rs „Amandmani na Ustav Srpske“ u kojem je kritkovao Dragana Čavića jer je kao predsjednik RS-a priznao Izvještaj Komisije za Srebrenicu. U istom tekstu Avazov novinar i kolumnista je ružio i Dodikovo priznanje na Face TV-u o počinjenom genocidu. Zaključak je jednostavan, Dakićevo viđenje genocida u Srebrenici je kao i ono koje je sredinom augusta 2018. godine u Narodnoj skupštini Republike Srpske dovelo do obaranja Izvještaja Komisije iz 2004., a što je zgrozio javnost u BiH, ali i širom svijeta.
Za dalji uvid u biografiju Avazovog novinara i kolumniste može poslužiti tekst “Ni Emira, ni Kusturice” objavljen, također, na portalu Frontal.rs. Tu Dakić kritikuje Sarajevo zbog opravdanih reakcija na omalovažavanje i potvore koje ovom gradu godinama priređuje Kusturica. Dakić tvrdi da to radi “radikalno orijentisana sarajevska čaršija”.
Na dakićevom Facebook profilu pronađene su sablasne teze u kojima nedvosmisleno gusla kako Radovan Karadžić ne može biti uhapšen, da on živi u mnogim njegovim poštovaocima: “Oj, Evropo, gomilo gova*a, čuj šta veli poeta usmeni: ti uhvati lažnog Radovana, onaj pravi krije se u meni”. Ni ovo veličanje ratnog zločinca nije spriječilo prvog čovjeka Avaza da ga zaposli u ovom mediju.
Još je nešto bolno za Karadžićeve žrtve a što Dakić bestidno ističe. On je, opet na svom Facebooku, isticao stihove velikosrpske pjesme „Sarajevo“, autora Dejana Gutalja, u kojima iskazuje ogromnu količinu mržnje prema ovom gradu, ali i neistinu da je rat počeo stradanjem srpskog svata: “O, Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad nad kojim se prolećno nebo nesigurno klima, bolesnik koji širi nesnošljiv smrad govori poslednju želju: smrt Srbima. Nikada neću zaboraviti Sarajevo, zimsku bajku i njen kraj u krvi martovskih svatova, rahitične starce koji psuju srpsku majku“. Podsjećamo, Karadžić je imao slične stihove u kojima iskazuje mržnju prema gradu (Sarajevu), a poznato je svima na svijetu, čak i na Novom Zelandu, kako su materijalizovani ti sotonski stihovi.
Sloboda izražavanja je opće pravo, jedna od tekovina demokratije, ali ono ne može biti opravdanje za ljubav prema krvniku Karadžiću, negiranje genocida, omalovažavanje stradanja Sarajeva i iskazivanje mržnje prema ovom gradu. Isto tako, fluktuacija usluga i radne snage, te potreba da mediji imaju različite profile novinara, iz različitih dijelova BiH, ne može biti izlika da Karadžićevi poštovaoci dobiju prostor u mediju koji se obraća žrtvama politike ovog haškog pravosnažnog osuđenika.
Ustvari, ako osoba koja tvrdi da su Bošnjaci započeli rat naručivanjem ubistva srpskog svata na Baščaršiji (kako to i Dakić govori kroz stihove) ili da su htjeli napraviti muslimansku državu u BiH, može biti konsultant Avaza, nije ni čudo da velikosrpska pera i Karadžićevih fanova, poput Dakića, imaju mjesta u tom mediju.
Saff